Vijesti

Krvavi april u Bijeljini: Arkanovi ljudi su ubijali sve redom, zločinka Plavšić mu zahvalila na “oslobođenju” grada

Tog prvoaprilskog jutra prije 28 godina Bijeljina je gorjela. Ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, jurišnik Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije, krenuo je da izvrši Miloševićevu generalnu probu agresije na BiH.

Bijeljina je tada, bez većeg otpora, pala u ruke Arkanu, pod čijom komandom su bile jedinice koje su vodili Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković. Šešeljevci na čelu sa četničkim vojvodom Mirkom Blagojevićem pružali su im pomoć. Na meti zločinca prvi su bili bogati Bijeljinci. Nakon toga, krenuli su ubijati svakoga na koga su naišli.

Arkanovim zločincima na bijeljinskim ulicama direktno su komandovali Marko Pejić zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus. Nisu znali ko je ko u Bijeljini, i ubijali su uglavnom one na koje su prstom pokazale komšije, bijeljinski Srbi.

Fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Ron Haviv bio je slobodni fotoreporter i u Bijeljinu je došao s Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca na ulicama Bijeljine objavili su svi važniji listovi u svijetu.

Visoka delegacija predvođena ratnim zločincima Biljanom Plavšić i Fikretom Abdićem, došla je tog aprila 1992. godine u Bijeljinu.

Nakon obilaska grada, Biljana Plavšić “zahvaljuje” Arkanu, te proglašava “oslobođenje” Bijeljine, što ostaje trajno zabilježeno televizijskim kamerama.

Jusuf Trbić je i uoči rata bio poznati novinar. U toku rata je preživio teška mučenja i samo čudom ostao živ. Njegova knjiga “Majstori mraka” postala je svjetski priznata. Trbić je danas u svom gradu i bori se hrabro za istinu o počinjenim zločinima i za ravnopravnost Bošnjaka. Predsjednik je Bošnjačke zajednice kulture Preporod.

Prenosimo dio njegovog teksta objavljenog na web stranici preporodbn.com.

– Bijeljina je bila generalna proba agresije na Bosnu, krvavi teatar čiji su režiseri komandovali iz Beograda, a domaći rodoljubi su bili oduševljeni izvođači radova. Do 1. aprila 1992. godine izvršena je detaljna priprema. U Bijeljini je još u septembru prethodne, 1991. godine, formirana Srpska autonomna oblast, kao “sastavni dio SR Jugoslavije” to jest Srbije, uslijedio je zatim “referendum srpskog naroda”, jedinstven u novijoj historiji Evrope, pa proglašenje Republike Srpske na teritorijama na kojima Srbi, uglavnom, nisu bili u većini, uskoro nakon toga proglašen je i Ustav te paradržavne tvorevine i sve je bilo završeno do 1. marta i državnog, legalnog i od svijeta prihvaćenog referenduma o nezavisnosti BiH. Očekivao se prijem BiH u Organizaciju ujedinjenih nacija, i zato je odabran 1. april, kao početak agresije na BiH, da bi se zločinima udario pečat na secesiju. U Bijeljinu je stigla specijalna jedinica Državne bezbjednosti Srbije, na čelu sa kriminalcem Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji se već “proslavio” u Hrvatskoj. Krvavi teatar u Bijeljini pripreman je mjesecima prije toga, što je, u mom prisustvu, potvrdio i komandant tadašnjeg Kriznog štaba SDS-a Ljubiša Savić Mauzer u telefonskom razgovoru s Biljanom Plavšić.

Mauzer je mislio da ja neću preživjeti tu noć, pa neću moći da pričam o tome. Ali svaki Bijeljinac je znao da su Bošnjaci masovno istjerani s posla, da su mobilisani i rezervni sastav JNA i policije, i Teritorijalna odbrana i krizni štabovi po selima, da su brojne jedinice JNA stigle iz Hrvatske i Slovenije na ovaj teren, i da je sve odavno bilo spremno za veliki zločin. Sve je bilo u službi stvaranja Velike Srbije, ili, kako je to govorio Slobodan Milošević, u cilju “objedinjavanja srpskih etničkih prostora”, to jest svih teritorija na kojima žive Srbi ili su potrebne za funkcionisanje buduće srpske države, što je bilo jasno napisano i u čuvenom planu četnika Draže Mihajlovića “Homogena Srbija”. Mnoge je, sve do tada, zbunjivala činjenica da su Srbi manjina na nekim od ključnih područja te planirane velike države, na primjer u Posavini, a da bi u Velikoj Srbiji, kako je zamišljena, živjelo jedva preko 50 posto Srba, pa su mislili da je stvaranje Republike Srpske ipak samo politički potez. Masovni zločin u Bijeljini pokazao je koliko su se prevarili. Jer, etničko čišćenje, podstaknuto ubijanjem, zlostavljanjem, logorima, progonima, planskim silovanjima, prisilnim radom, rušenjem bogomolja, brisanjem istorije i mučenjima svih vrsta, bilo je jedina racionalna opcija, jedini način da se takva država stvori. Pečat na taj plan bila je odluka Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci od 12. maja te 1992. godine, Odluka o šest strateških ciljeva. Prvi i najvažniji od tih ciljeva bio je: razdvajanje naroda. Kako razdvojiti narode u BiH, kad je u svakoj od preko stotinu opština živjelo miješano stanovništvo? A na toj istoj sjednici donijeta je i tajna odluka da na prostoru RS-a može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva. Niko od zastupnika nije pitao kako je to moguće učiniti. Svi su već znali kako. Bijeljina je pokazala kako.

Ujutro 1. aprila Arkanova jedinica je ušla u grad i počela ubijanje civila. S arkanovcima su hodali domaći rodoljubi, koji su pokazivali prstom koga treba, a koga ne treba. Nepoznati ljudi u novim uniformmama i s crnim kapama na glavama, naoružani do zuba, počeli su odvoditi ljude s ulica i upadati u kuće. Pucali su na sve. Iza njih su ostajali mrtvi nedužni ljudi, žene, djeca. Nakon te krvave orgije Krizni štab SDS-a objavio je spisak ubijenih, sa 40 imena, i na tom spisku bili su samo civili. Ni jednog jedinog čovjeka koji je ubijen u uniformi i s oružjem u ruci. Štaviše, ni jedan takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, ni jedan nije ni viđen, i do dana današnjeg nije iznijeto ni jedno jedino ime nekog Bošnjaka, Hrvata ili Albanca koji je makar kamenom gađao srpske vojnike. Ni jedno jedino. Do danas samozvani “oslobodioci” grada papagajski biflaju jednu te istu, napamet naučenu priču, kako su oni, eto, branili grad od nekakvih muslimanskih ekstremista (srpskih esktremista nije bilo), smijući se nad bolom tolikih porodica zbog ubijenih nevinih ljudi. Branili su grad od starih žena, od djece, od onih koji nisu ni znali šta ih je snašlo i nisu imali ni najmanju šansu da se odbrane.

Mnogo puta postavio sam pitanje onima koji se hvale zločinima: ako ste tada odbranili grad od nekih nevidljivih neprijatelja, zašto se nastavili da ga branite, na isti način, još četiri godine, ubijajući, progoneći, pljačkajući, tjerajući u logor i na Majevicu? Pitao sam: da li ste grad branili zločinima nad djecom Sarajlića, Sejmenovića i Malagića ili mrtvim tijelima brata i sestre Kemala i Kemale Isić od dvije i četiri godine? Da li ste to činili tjerajući preplašene ljude na prisilni rad, silujući i otimajući tuđe? Da li ste to činili rušeći sve džamije, sve do jedne, i uklanjajući svaki njihov trag, čak i u katastarskim knjigama? Sljedbenici zločina nikad se nisu ni osvrnuli na takva pitanja. Nastavili su da gaze po našim životima, po našim sjećanjima, po našem bolu, po našim suzama. Ali ako oni uporno iznose laži ili neće ni da govore o tome, mi ne smijemo prestati, nikad, jer to je jedini način da laž ne pobijedi, jedini način da sačuvamo dostojanstveno sjećanje na naše žrtve. Drugog nema.

Jer, pravosuđe šuti, njih to ne interesuje, političari šute, mediji, crkveni ljudi, a s njima i obični narod. Zato mi ne smijemo da šutimo.

Pošto branioci zločina nikad nisu bili u stanju da navedu ni jedno jedino ime “ekstremista” koji su ih napadali, mi ćemo navesti imena žrtava do kojih smo došli. Podsjećam da sam ja još 2007. godine u dvije knjige “Majstora mraka” naveo sva ova imena ubijenih, a spisak sam sačinio na osnovu sopstvenih saznanja i na osnovu spiska Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva, na čijem je čelu već godinama Mirsad Tokača. Knjige sadrže i skoro stotinu priča u kojima su zločini detaljno opisani. To je bilo dovoljno Haškom sudu da te knjige uvrsti u dokazni materijal na suđenjima za ratne zločine u BiH, ali našem domaćem pravosuđu dokazi kao da nisu trebali – zapisao je Trbić.

Related Articles

Close