BiHIzdvojenoVijesti

OSTVARUJE LI SE PAKLENI PLAN: Zašto je Republika Srpska zabranjena teritorija za migrante?

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tragediji migranata i izbjeglica koji uzaludno čekaju u Bosni i Hercegovini da im Evropska unija otvori granice.

Sagovornici su bili dva novinara – Nidžara Ahmetašević iz Sarajeva i Dragan Bursać iz Banjaluke.

Bilo je riječi o tome u kakvim uslovima žive miganti i izbjeglice u Bosni i Hercegovini, koliko ih je u kampovima, a koliko na ulici, zašto u Republici Srpskoj nema kampova, kako vlasti u Bosni i Hercegovini jedni na druge prebacuju odgovornost za migrantsku krizu, kako se građani odnose prema migrantima, da li političari i pojedini mediji preuveličavaju incidente koje počine migranti kako bi ih prikazali nasilnim, zašto izbjeglice veoma lako prelaze iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu, dok je hrvatska granica sa Bosnom i Hercegovinom za njih nepremostiva prepreka.

Takođe, razgovaralo se i o tome da li Brisel prećutno toleriše surove obračune hrvatske policije sa migratima koji uspiju da pređu hrvatsku granicu, o licemjerstvu Evropske unije koja oštro osuđuje bosanskohercegovačke vlasti zbog njihovog odnosa prema migrantima, dok joj ne pada na pamet da otvori svoje granice za izbjeglice koje se smrzavaju u Bosni i Hercegovinim, kao i o tome da li je uzaludna nada migranata da će jednog dana stići u zapadnu Evropu.

Omer Karabeg: Gospođo Ahmetašević, vi kao volonterka, koja pomaže migrantima, obilazite kampove u kojima su oni smješteni. Koliko trenutno ima kampova u Bosni i Hercegovini?

Nidžara Ahmetašević: Meni je IOM, Međunarodna organizacija za migracije koja upravlja kampovima – kojih je, koliko ja znam, trenutno u Bosni i Hercegovini osam – 2018. godine, kada sam počela kritički pisati o onom što se dešava u ovoj zemlji, na neki način zabranila ulazak u kampove. Nakon toga ulazila sam bez njihovog odobrenja, često i bez njihovog znanja.

Ono što sam vidjela dalo mi je vrlo jasno objašnjenje zašto oni u kamovima ne žele ni mene, ni mnoge druge ljude. A to su izuzetno bijedni i nehumani uslovi. U kampovima nema tople vode, hrana često nije zadovoljavajuća. Svi dobijaju istu hranu – i zdravi i bolesni i djeca, a vrlo često puno ljudi ima svrab i druge kožne bolesti zbog nedostatka higijene. A ono što je najveći problem i na što aktivisti u Bosni i Hercegovini već tri godine ukazuju je nasilje koje prema ljudima u kampovima pokazuju radnici privatnog obezbjednja.

Omer Karabeg: Gospodine Bursać, neću da vas pitam o kampovima jer ih nema u Republici Srpskoj zato što ih vlast tog eniteta ne dozvoljava, da li ima ijednog migranta u Republici Srpskoj?

Dragan Bursać: Zvanična politika Republike Srpske je da je to “migrant free” zona koliko god to zastrašujuće zvučalo. Tako Milorad Dodik i njegovi eksponenti “reklamiraju” tu sredinu. U Republici Srpskoj nema migrantskih kampova i nema nikakve naznake da će ih biti.

Ali migranti idu kroz Republiku Srpsku, moraju preko Banjaluke doći do Bihaća, pa ih možete vidjeti u Bosanskoj Dubici, Gradiški, Mrkonjić Gradu, Bosanskom Novom. Tako da migranata ima. Oni su pravno nevidljivi i Republika Srpska se ponaša kao da oni ne postoje. Ali takva je situacija u čitavoj Bosni i Hercegovini s tom razlikom što je u Republici Srpskoj oslobađanje od migranata ili neugošćavanje migranata, kako god hoćete, gotovo postalo “statement” tog entiteta.

Omer Karabeg: Migrantski kampovi su samo u dva kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine: u Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu. Zašto ih nema u ostalim kantonima?

Nidžara Ahmetašević: Kamp postoji i u Mostaru, dakle i u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Zašto ih nema? Zato što vlasti u Bosni i Hercegovini nisu sposobne, niti zainteresovane da se bave bilo kakvim ozbiljnim problemom – bilo da su u pitanju migranti ili kupovina vakcina protiv COVID-a 19. Ljudi koji obnašaju funkcije u ovoj državi niti su sposobni, niti žele da se bave svojim poslom. I to je razlog što nema kampova.

Drugi razlog je što je 2018. Evropska unija zaključila da ne može pokloniti povjerenje vlastima ove zemlje kada je riječ o upravljanju migracijskim tokovima, kako oni to zovu, pa su sav novac i sve upute o tome šta treba raditi proslijedili Međunarodnoj organizaciji za migracije i Ujedinjenim nacijama koji su postali odgovorni za ovu situaciju, međutim ne čini se baš da rado preuzimaju odgovornost kada je zaista treba preuzeti.

Omer Karabeg: S obzirom da vlast u Republici Srpskoj neće migrante, da li se na neki način podrazumijeva da samo Bošnjaci treba da brinu o njima?

Nidžara Ahmetašević: Ne brinu o migrantima samo Bošnjaci. O njima niko ne brine osim građana i građanki svih nacijai i nacionalnosti širom Bosne i Hercegovine – od Trebinja do Banjaluke, od Tuzle do Posušja i Ljubuškog. Oni zaista pokazuju solidarnost i istinski se brinu o tim ljudima.

Omer Karabeg: Danas u Bosni i Hercegovini izgleda niko neće migrante. Čim se odredi neka lokacija građani se bune, protestuju i blokiraju tu lokaciju. Zašto građani ne žele migrante svom susjedstvu?

Dragan Bursać: Ne radi se o tome da li neko hoće ili neće migrante. Da se razumijemo, njima je Bosna i Hercegovina prolazna stanica. Oni idu put Evropske unije. Tim ljudima, kao što kaže kolegica, pomažu građani Bosne i Hercegovine. Stanovništvo ove zemlje, koje je iscrpljeno na hiljadu načina, u svakoj opštini, u svakom mjestu pomaže tim nevoljnicima. Opštine i kantoni pomažu koliko mogu. Ne možete svu odgovormost ovoga svijeta za nebrigu o migrantima svaliti na opštine koje su najčešće siromašne.

Činjenica je da prije svega entiteti, onda i država Bosna i Hercegovina, taj vruć krompir prebacuju Međunarodnoj organizaciji za migracije, a oni je onda njima vraćaju. To je, da tako kažem, združena neodgovornost ove zemlje i institucija koje imaju svoje centrale van Bosne i Hercegovine koja se direktno lomi preko leđa migranata, a onda i preko stanovništva koje se dovija kako zna i umije ne bi li pomoglo tim nevoljnicima. Institucije ove države, ne da neće migrante, nego se ne znaju nositi s tim problemom, a Evropska unija im poručuje – snađite se, ali nemojte ih slati ovamo.

Omer Karabeg: O migrantima se širi priča da su nasilni. Zaista je bilo incidenata. Političari kažu da su migranti bezbjednosni problem. Da li zvaničnici na taj način šire strah od migranata?

Nidžara Ahmetašević: Statistike pokazuju da osobe u pokretu, koje se nalaze u Bosni i Hercegovini, u vrlo malom procentu učestvuju u krivičnim djelima. Kada učestvuju najčešće su to djela razbojništva koja uključuju ulaske u napuštene objekte, krađu hrane i slično. Ne želim da ih pravdam, ali, pošto poznajem puno tih ljudi, ja bih to nazvala borbom za preživljavanje. Kada vam je sve uskraćeno, nemate drugog izbora nego ući u tuđi posjed da bi se nahranili. Težih dijela je zanemarljivo malo.

Apsurdno je govoriti da ti ljudi predstavljaju opasnost za druga ljudska bića, to je samo dio propagande mržnje koju šire političari prema bilo kome, da tako kažem. Samo traže mete kako bi bijes stanovništva usmjerili ka nekom drugom, a ne prema onom ko je zaista kriv za ovu katastrofalnu situaciju u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Zašto građani blokiraju objekte gdje treba da budu smješteni migranti? Stanovnici Bradine nedavno nisu dozvolili da migranti budu smješteni u napuštenu kasarnu u tom mjestu.

Nidžara Ahmetašević: Nije baš tako bilo. Bradina je malo mjesto u kome živi oko 60 porodica, u okolini možda 200, ne više. Tu je stari napušteni objekt koji je nekada pripadao vojsci. Stanovnici Bradine su i u martu ove godine izašli na ulicu da spriječe vlast da u tom objektu napravi izolatorij za oboljele od kovida. I tada i sada su tvrdili da tamo nema nikavih uslova za život. I zaista, kada su novinari ušli u taj objekt, mogli su se uvjeriti da tu nema ni mokrog čvora, ni bilo kakvih instalacija. Osim toga, Bradina nema dovoljno vode, što stvara velike probleme tamošnjim stanovnicima.

Prema tome, reći da je izlazak na ulicu nekoliko desetina građana u jednom malom siromašnom mestu, koje ima velikih problema, spriječio dolazak 900 migranata – nije ispravna i potpuna informacija. Aktivistima, koji su sa njima bili u kontaktu, stanovnici Bradine su rekli da je njihova namjera bila pokazati da u toj napuštenoj kasarni nema uslova za život 900 ljudi. Kao što i nema. U tu zgradu niko nije stupio od 1998. godine.

Omer Karabeg: Međutim, opštinsko rukovodstvo u Bihaću je protiv toga da se migranti ponovo smjeste u napuštenu tvornicu Bira, gdje je nekada bio kamp, a stanovništvo ih u tome podržava.

Dragan Bursać: Stanovništvo ih ne podržava do kraja. To su pojedinci. Pitate zbog čega građani protestuju. Ovde imate dominantnu politiku koja je ksenofobno-rasistička. Mainstream mediji, nažalost, tu politiku podržavaju i čak izvještavaju iz ksenfobno-rasističkog diskursa. Često je glavna vijest da je migrant napao tog i tog stanovnika Bosne i Hercegovine. Nikad se ne kaže da je to čovjek uradio. Na tome se uporno insistira, iako je procenat napada, za koje su odgovorni migranti, zanemarljiv u odnosu na sveukupne napade i nasilje u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Sa zvaničnih mjesta se često čuje da migranti, koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, nisu ljudi koji bježe od rata, već da su to ekonomski migranti iz afričkih država, Pakistana i Avganistana. Kao da se želi reći da ti ljudi ne zaslužuju pomoć.

Nidžara Ahmetašević: Svi imamo ista ljudska prava. Svi smo jednaki. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima važi i za mene, i za vas, i za ljude iz Maroka, Avganistana, Sirije. Nije važno da li su migranti, da li su izbjeglice, to su ljudska bića koja imaju prava zagarantovana kako zakonima Bosne i Hercegovine, tako i međunarodnim konvencijama. A tek kada im se dopusti pristup azilu, možemo govoriti o tome da li je neko izbjeglica ili migrant koji bježi zbog siromaštva u svojoj zemlji, klimatskih promjena ili nečeg drugog.

Niko od tih ljudi, koji se trenutno nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine, nije prošao kroz proceduru u kojoj bi se provjerilo u kojem statusu može dobiti pravo da ostane. Nije prošao tu proceduru ni u Bosni i Hercegovini, ni u Evropskoj uniji s obzirom da je svako od njih nasilno vraćen iz Evropske unije barem jednom, a većina više od deset puta.

Omer Karabeg: Migranti vrlo lako ulaze iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Da li ih srpska policija pušta da bi ih se Srbija što prije oslobodila?

Dragan Bursać: Vi kažete – lako ulaze. Ti nije prava riječ. Njih deportuju u Bosnu i Hercegovinu, te ljude doslovno kao tovar prebacuju, kao što su ih iz Grčke, Rumunije i Bugarske prebacivali u Srbiju. To je potpuna dehumanizacija koja se polulegalno radi na državnom nivou. Pomenuli ste da se pravi razlika između takozvanih ekonomskih migranata i ljudi koji su pobjegli od rata. To bi bilo isto kao kada bi čovjeku koji je ranjen previli ranu, a čovjeku koga je zgazilo auto nećete pružiti pomoć. To je suludo, ali taj narativ nije dominatan samo ovdje u Bosni i Hercegovini nego i na Balkanu.

Postoji, morbidno je reći, ljudski ping pong između državica na Balkanu gdje se ljudi prebacuju tamo-amo kao kakav tovar. Po deset puta pokušavaju da pređu granicu, pa ih vrate – i sve tako. Sve su to igre ispod bedema Evropske unije. To je potpuna dehumanizacija, a za to je Evropska unija u najmanju ruku kriva pedeset posto.

Integralni razgovor novog Mostar Radija Slobodna Evropa možete pročitati ovdje.

(SB)

Related Articles

Close