SARAJLIJA MARIN ZEKIĆ, BIO JE I OSTAO OLIČENJE BOSNE

U Sarajevu je objavljena knjiga „Kulturni identitet bosanskih muslimana“ Marinka Zekića a u Varšavi “Islamizacija Zapada i vesternizacija islamskoga svijeta” koja je proglašena najboljom knjigom na području balkanistike

Niti je Marinko Zekić ili Marin, kako su ga zvali, bio musliman, niti potiče iz muslimanske obitelji. Nije ni naivno vjerovao u ideju napretka i koegzistencije muslimana i kršćana koja se sama ostvaruje.

Pa ipak na gotovo 600 stranica i citatima iz Kurana, u knjizi ‘Islamizacija Zapada i vesternizacija islamskoga svijeta s posebnim osvrtom na BiH i bosanskohercegovačke muslimane – Bošnjake’, objavljenoj u Varšavi, on, kako kaže Boguslav Željinski, profesor sa Sveučilišta Adam Mikijevič u Poznanju i nekadašnji mentor Marinka Zekića, odbacuje negativne predrasude koje islam povezuju s terorizmom i kojima se u medijima održavaju stereotipna mišljenja o muslimanskom svijetu kao vječitom neprijatelju demokracije i moralnih vrijednosti.

Za uglednog poljskog profesora, vidno ožalošćenog zbog prerane smrti njegovog „Marina”, ti naučni radovi imaju posebnu vrijednost. „Nemoguće je zamisliti suvremenu književno-znanstvenu, kulturološku, politološku ili sociološku studiju o islamu u njegovim europskim relacijama bez citiranja Marinovih knjiga. Njegove studije su svojevrsna misija, s ciljem stjecanja znanja o islamu – bez predrasuda. Njegovo shvaćanje i razumijevanje islama nikada nije bilo važnije za zapadna društva nego danas”, siguran je Željinski.

Nije dijelio ljude

Zekić je djetinjstvo proveo u Livnu. Obitelj potom seli u Sarajevo, gdje završava Drugu gimnaziju. Ratne 1993. diplomirao je na Filozofskom fakultetu i stekao zvanje profesora južnoslavenske filologije. Iz opkoljenog grada uspijeva izići neposredno pred kraj rata i to kroz čuveni Tunel spasa ispod aerodromske piste.

Djela Marinka Zekića

Nakon izlaska iz Sarajeva završava i sam kao izbjeglica – migrant u njemačkom Esslingenu pored Stuttgarta, odakle će se četiri godine kasnije zaputiti ka Poljskoj, gdje je prihvatio ponudu sa Sveučilišta u Poznanju da bude lektor hrvatskog jezika. Ubrzo potom upisuje doktorski studij i 2003. godine na temu „Kulturni identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka” stječe titulu doktora humanističkih nauka. Habilitirao je 2016. na temu „Muslimanski odgovor izazovima Okcidenta. Islamizacija Zapada ili vesternizacija islamskoga svijeta. S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu i bosanskohercegovačke muslimane – Bošnjake”.

„Marina je jako boljelo što je Sarajevo i on kao njegov stanovnik doživio takav rat i napade, bio je ogorčen zbog toga. Iz toga je proistekla želja da svijetu i Europi prikaže da bosanski muslimani nisu isti kao muslimani iz Sirije, Afganistana, Iraka i drugih zemalja. Htio im je objasniti da su ti muslimani autohtoni europski narod i dio Europe ali i da se islamski fundamentalizam ne može odnositi na bosanske muslimane, ako izuzmemo one koji su otišli tamo na ratište», kaže njegova majka Zdravka Zekić i pojašnjava da korijeni toga sežu u njegovo djetinjstvo.

„Marin je dijete iz miješanog braka i u naselju u kome smo živjeli rastao je i stalno se igrao sa svojim susjedima Bošnjacima. Kod nas je u regalu Kur’an bio pored Biblije. Nikada nismo osjetili razliku u tome što smo mi jedne nacije a oni druge.”

Marinovoj preranoj smrti, kako je u nekrologu napisao njegov mentor, doprinijele su bolne životne staze a opsada Sarajeva kao najbolnija. Na samrtnoj postelji, dvije godine nakon obrane znanstvenog rada „Islamizacija Zapada i vesternizacija muslimanskog svijeta s posebnim osvrtom na bosanske muslimane-Bošnjake”, uručena mu je svečana diploma doktora habitusa.

Izlazak na svjetsku scenu

Zdravka Zekić

Zekić u ovoj knjizi, za koju bosanskohercegovački akademik prof. dr. Enes Karić kaže da je izlazak na «svjetski plan» i koja je u Varšavi dobila nagradu za najbolju studiju na području balkanistike, tematizira zategnutost između islama i Zapada, posebno nakon terorističkih napada. Ukazuje kako su muslimanske imigrante zemlje Zapada „nastojale asimilirati” i da prema njima „nisu bile uvijek tolerantne”. Pojašnjava i što je muslimanske imigrante odvraćalo od zapadne kulture: „Životni stil zapadnjačkog društva, koji se ogledao u izvanbračnom seksu, labavim obiteljskim vezama, velikom broju razvoda i izvanbračne djece”.

Zekić analizira koliko islamizacija utječe na Zapad i u kojoj se mjeri Zapad, bez obzira na sve otpore, i sam „islamizira”. On, kako primjećuje akademik Karić, pomno istražuje zašto i odakle „tolika medijska povika na islam” po kojem je ova vjera „puko novo srednjovjekovlje”. U tom kontekstu on ukazuje da su procesi sekularizacije na Zapadu odmakli sa svim njihovim proturječjima, a u islamskom svijetu negdje nisu ni počeli, kaže Karić i zaključuje: „Zekić ne amnestira Zapad, niti Europu, kad su posrijedi pravi uzroci današnjih migracija: ratovi na Bliskom i Srednjem istoku, posljedice neokolonijalizma, dominacija velikih sila i korporacija. Pri tom on nastoji svestrano zahvatiti problem tzv. ‘islamiziranja Zapada’ i ‘vesterniziranja islamskog svijeta’. „Zekić uočava da su tu posrijedi najmanje dva uzajamna procesa. Veliki svjetovi u međusobnim susretima ne mogu samo davati, a da ne primaju”, primjećuje sarajevski akademik.

Zemlje EU-a aktualno se suočavaju i s problemom muslimanskih migracija. One su sada, navodi u svojoj knjizi Zekić „pozvane da preispitaju svoj identitet i sustav vrijednosti kako bi prilagodili zakone i institucije sve brojnijoj muslimanskoj populaciji što bi „moglo uzdrmati temelje zapadnoeuropske kulture”. S jedne strane, Zekić upućuje na aktualni problem rastućeg straha od „tihe muslimanske invazije”. S druge strane, naglašava on, „modeli izolacije, asimilacije i integracije” ne rješavaju na zadovoljavajući način probleme s kojima se muslimani suočavaju u zemljama Zapada. „U toj situaciji se od islamskih učenjaka traži da pronađu šerijatsko-pravna rješenja, koja bi muslimanskoj dijaspori u Europi omogućila sačuvati islamski identitet u nemuslimanskom okruženju ali ne kao arapski, pakistanski ili turski imigranti tako što će reproducirati društveni habitat iz svoje domovine nego kao muslimani i Europljani voljni doprinijeti boljitku društva zemlje domaćina”, rezimira Zekić.

Bosanskohercegovački muslimani – „najzapadniji islamski narod i najistočniji muslimanski Europljani»

I na tom mjestu u njegovom naučnom radu dolazi do spone s njemu dobro poznatim bosanskim muslimanima. Za njega su oni kao «najzapadniji islamski narod i najistočniji muslimanski Europljani» upravo to, što Zapad traži. Oni su po svojoj prirodi veza između Istoka i Zapada, pa bi i njihov umjereni, europski islam, pod uvjetom da odoli opasnostima od radikalizacije koji mu prijete, mogao biti onaj model za kojim tragaju zapadna društva.

Zekiću je važno da objasni kako su se razvijali Bosanci i «Bošnjaštvo» kroz cijelu povijest BiH. Objašnjava kako su se «Muslimani nalazili, gubili i ponovo otkrivali u muslimanstvu, srpstvu, hrvatstvu, jugoslavenstvu i bosanstvu, koje ih je, sudeći po ratu 90-tih, moglo dovesti do nestanka. BiH je za Zekića oduvijek bio prostor na kojem su se „Istok i Zapad plodotvorno uvezivali poput stropa” ali da je isto tako bilo moguće prepoznati ono što je zajedničko i ono što je pojedinačno. U tom kontekstu, gotovo autobiografski, pojašnjava kako je život bosanskih muslimana bio isprepleten sa životom bosanskih katolika, pravoslavaca, Židova i drugih i da oni nisu samo živjeli jedni pored drugih već da su „jedni drugima davali i jedni od drugih uzimali.”

Zekić pojašnjava i okolnosti zbog kojih poslijeratna BiH nije bila imuna na utjecaje radikalnih islamskih ideologija i upozorava da to vodi još većem otuđenju, što odgovara nacionalistima i populistima: „U složenoj multinacionalnoj zajednici kakva je BiH, selefijska/vehabijska ideologija opasna je ne samo zato što inicira žučne polemike i otvorene sukobe unutar samih Bošnjaka, nego ih ciljano uvlači u antagonizme s preostalim etnokonfesionalnim zajednicama u BiH, dodatno razdirući ratom ozbiljno narušenu pluralističku kulturu.” Kao najveće zlo tog rata Zekić smatra dovođenje u pitanje multietničkog i multikonfesionalnog identiteta BiH, „od čije restauracije ovisi opstanak BiH kao države”. I tu on postavlja središnje pitanje: „Imaju li Bošnjaci dovoljno svijesti i snage za takvu restauraciju?”

Akademik prof. dr. Enes Karić s tim u vezi kaže da je dr. Zekić svjestan zamršenosti rasprava oko BiH kao države, povijesti, društva, tradicije, identiteta: „On ne negira postojanje triju dominantnih nacionalnih koncepcija i recepcija o BiH. Ali Zekić je itekako svjestan da BiH, kao takva, jest prototip multikulturalne, multireligijske i multinacionalne tradicije i primjer suživota za demokratsku Europu odnosno Europsku uniju”.

„Zekić bio i ostao oličenje Bosne”

Marinko Zekić – borba za ispravniju sliku Bosne i Hercegovine

Za akademika Karića su obje Zekićeve knjige „veliko znanstveno osvježenje” i „duboko humane i humanističke”. Između ostalog i zato što se Zekić kao pravi Bosanac bori protiv ustaljenih “mitova na Zapadu”: da je Balkan, navodno, područje mržnje i svekolikih atavizama. Naprotiv, dr Marinko Zekić ukazuje na duga razdoblja mira, kad su bosanskohercegovački narodi imali plodnu suradnju i stvarni, a ne fiktivni, suživot”, kaže akademik Karić.

No, cijena mira u ovoj „najkonfliktnijoj europskoj regiji”, bila je, zaključuje Zekić, „faktička podjela BiH na etničkoj osnovi , čime je legaliziran jednonacionalni princip uređenja države”. Zekić upozorava da se „ustrajno nastojanje nacionalnih elita da u miru realiziraju postavljenje ratne ciljeve nastavlja” i rezimira: „BiH i regija, dubinom etničkih i povijesnih nesporazuma još uvijek posjeduje potencijal za proizvodnju sukoba.”

Bosnu, koja je model za Europu, kako zaključuje prof. Boguslav Željinski, on je nastojao „iskopati iz njene povijesti noćnih mora”. „Marin, koji se iščupao iz sarajevske klopke smrti i pokušao doprijeti do skrivenih ali trajnih fundamenata bosanskohercegovačke kulture, za nas je bio i ostao oličenje Bosne; te lijepe, jedine, prave Bosne dobrih i dobronamjernih ljudi. Prekinula ga je nagla smrt. Ali on će zauvijek ostati u toj Bosni za kojom je tragao.”

(DW)