THE ATLANTIC TVRDI: Holbrooke je žalio zbog dvije stvari, imena RS-a i zaustavljanja vojske pred Banjom Lukom

Dejtonski sporazum, dodaje, sadrži dva suprotna oblika nacionalizma, jedan etnički i jedan građanski, a prava bitka za BiH se vodi između njih.

 

George Packer autor je teksta “Kraj američkog stoljeća”, koji je objavljen u novom izdanju magazina The Atlantic, a u kojem ističe da je “američko stoljeće” tek nešto duže od pola stoljeća te da se poklapa sa životnim vijekom američkog diplomate Richarda Holbrookea.

Holbrook je služio u periodu od mandata Johna F. Kennedyja do Baracka Obame, od Vijetnama do Afganistana, ali, ističe autor, nikada nije ispunio životni cilj da postane državni sekretar.

– On nije bio veliki strateg, ali ga je njegova frenetična javna prisutnost učinila utjelovljenjem određenih ideja u akciji. Njegovi stavovi proizašli su iz njegovog nervnog sistema, njegove amigdale, jezgre njegovog karaktera, gdje je Amerika važila za nešto više od svoje vlastite moći. Vjerovao je da moć nosi odgovornost, a ako se ne uspijemo suočiti s njima, patnja svijeta bi se pogoršala, a na kraju bi problemi drugih ljudi bili naši i da nismo djelovali, niko drugi ne bi. Ne nužno silom, već s punom težinom američkog utjecaja. To je bila doktrina Holbrookea, potvrđena u Dejtonu, gdje je završio rat i donio nesiguran mir BiH. Zemlja je svoje postojanje dugovala liberalnom internacionalizmu Pax Americane. Sada kada su te riječi historija i kada smo se povukli u nacionalizam čija me ružnoća sve više podsjeća na balkansku politiku, trebali bismo ponovno posjetiti BiH kako bismo vidjeli šta se gubi kad Amerika odluči napustiti svijet – piše autor.

Packer se zatim prisjeća izbjegličkog kampa u Karlovcu u Hrvatskoj, u kojem je 3.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca, bilo smješteno u dvije zgrade. Međunarodna zajednica je namjeravala vratiti ih u BiH, ali oni to nisu željeli. Holbrooke, koji je tada bio na Balkanu u ime humanitarne organizacije IRC, je slušao svjedočenja o srpskim zločinima nad Bošnjacima u gradovima poput Prijedora, Zvornika, Bijeljine i Sanskog Mosta, poput ubistava, prisilnih deportacija, zatvaranja u logore, silovanja, izgladnjivanja te tjeranja muškaraca na međusobne seksualne odnose.

– Prisilili su ih da kopaju masovne grobnice i pune ih leševima svojih prijatelja, rodbine. U nekim gradovima paravojske su bile manje diskriminatorne i ubijali su svakog muslimana. Ali cilj je bio svugdje isti: učiniti mjesto čisto srpskim, kako bi za sva vremena onemogućili suživot u BiH – piše Packer.

Jedno od svjedočenja koje je Holbrooke čuo je i ono pekara iz Prijedora, koji se, po dolasku naoružanih vojnika, sakrio u šumu, odakle je gledao Srbe kako mu uništavaju kuću. Pronašle su ga i predale vojnicima njegove komšije Srbi, koje je, ističe autor, smatrao prijateljima.

– Kada ga je Holbrooke upitao zašto Srbi to rade, pekar je odgovorio: “Ne znam”. Bio je sretan jer je samo pekar, a ne neko značajan. Odveden je u logor Manjača, iz kojeg je pobjegao preko granice sa Hrvatskom, u kojoj je postao jedna od dva miliona ratnih izbjeglica – navodi se u tekstu.

Pekar je Holbrookeu prije odlaska dao nekoliko ljudskih figura sa naklonjenim glavama i rukama iza leđa, koje je sam izradio u Manjači od drveta koristeći komad stakla. Tiha jednostavnost figura izazvala je ogromnu tugu. Holbrooke ih je držao u ruci. Bio je previše dirnut da bi učinio više od mumljanja nekoliko riječi te ih je vratio.

– Ne. Molim vas, odnesite ih u vašu zemlju i pokažite ih svojim ljudima. Pokažite Amerikancima kako nas tretiraju. Recite Americi šta nam se dešava – kazao mu je pekar.

Po okončanju Hladnog rata, Sjedinjene Države su bile na vrhuncu svoje globalne moći. Ali zemlja i njen novi predsjednik Bill Clinton, smatra Packer, su bili isuviše zadovoljni sobom i zbunjeni da bi znali kako voditi svijet, čak i da su to htjeli. Holbrooke je imao 51 godinu i bio je na vrhuncu svoje karijere, ali nije mogao dobiti posao u novoj upravi. Umjesto da sjedi u stanu u New Yorku dok telefon ne zazvoni, odlučio je provesti vrijeme nakon Božića na Balkanu. Htio je vidjeti rat iz prve ruke.

U srednjoj Bosni je susreo starog prijatelja iz vijetnamskih godina, koji je u BiH bio u humanitarnoj misiji. Za Holbrookea su napravili lažnu UN-ovu iskaznicu te su se u danskom oklopnom transporteru uputili ka Sarajevu.

– Kasno popodne grupa je stigla do Sarajevskog aerodroma. Zgrade su bile oštećene, pista bila puna smeća. Aerodrom je bio pod kontrolom UN-a, a Plavi šljemovi imali su zapovijedi da ne dopuštaju Bosancima da odu, iako je nekoliko sretnika koji su skupili 1.000 njemačkih maraka moglo podmititi za izlaz. Dužnosnici UN-a morali su pregovarati sa srpskim snagama kako bi omogućili humanitarnu isporuku za Sarajevo, dovoljno da se grad održi u životu, a vanjski svijet da ostane zadovoljan. I Ujedinjeni nacije bile su dio opsade – piše Packer.

Za Srbe, dodaje, cilj nije bio zauzimanje Sarajeva već posmatranje grada dok umire. Holbrooke je u Sarajevu ugledao poznatu osobu, Johna Burnsa, dopisnika New York Timesa. Burns mu je predložio da ostane u Holiday Innu. Bio je to 271. dan opsade Sarajeva.

– Burns je sa Holbrookeom podijelio svoje viđenje. To nije bio rat zbog drevne mržnje u kojem su sve strane bile jednako krive. Postojao je agresor i postojale su žrtve. Burns je intervjuirao srpske vojnike u brdima i vidio kako je jasan pogled na bolnicu smještenu u njihovom artiljerijskom rasponu, majku i dijete uhvaćene u njihovom dometu. U centru Sarajeva, džamija, katolička katedrala, pravoslavna crkva i sinagoga su bile smještene nekoliko koraka jedna od druge, a sve su bile oštećene. Sarajevo je oduvijek bilo izmiješan grad, a sada ga je vojska fašista uništavala. Ništa ne bi zaustavilo ubistva osim strane intervencije – prenosi se u tekstu.

Holbrooke je Novu godinu čekao u hladnim, mračnim i zadimljenim prostorijama restorana u Holiday Innu, a zatim u klubu u starom dijelu grada. Prvog dana 1993. godine je Sarajevo bilo prekriveno snijegom, a gradom su odzvanjale srpske granate. Holbrooke je napustio Sarajevo.

Packer ističe da je na Balkanu uvijek pitanje koliko daleko nazad ići. Srpski nacionalisti su se, dodaje, vratili do 1389. godine, kada su se Srbi borili protiv Turaka na Kosovu, a predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman počeo je od raspada Rimskog carstva. Pojašnjavajući ukratko historiju ovog podneblja, autor dolazi do 1987. godine, kada je Slobodan Milošević shvatio da može ojačati svoju vlast uz pomoć srpskog nacionalizma.

– Nakon Titove smrti 1980. godine, cijela je stvar počela propadati. Komunizam je postao bankrotirana ideologija koja je ostavila duše beogradskih intelektualaca praznima. Neki od njih sjedili su u kafićima uz cigarete i čaše šljivovice, sanjajući ideju koja je bila velika i dovoljno uzbudljiva da popuni mjesto koje je ostavio komunizam. To je najjednostavnija ideja na svijetu: “Ja sam ono što jesam. Mi smo Srbi, historijske žrtve. Krv naše krvi. Ova zemlja je naša” – piše Packer.

Nacionalizam se ispostavio kao jači od komunizma ili demokratije, jači od religija te bratstva i jedinstva. Ta se ideja širila Jugoslavijom.

– Etnički nacionalizam nije bio moguć u Bosni bez masovnog ubijanja, jer je to bila najsloženija od svih jugoslavenskih republika. Dakle, bosanska nacionalnost bi morala biti građanska, otvorena za sve građane bez obzira na etničku pripadnost. Ali kada su prvi slobodni izbori održani širom Jugoslavije, 1990. godine, pobjednici parlamentarnih izbora u Bosni bile su tri stranke formirane po etničkoj liniji – pojašnjava autor.

Podsjeća i na prijetnje Radovana Karadžića da se „muslimanski narod ne može odbraniti ako dođe do rata“, koje ocjenjujekao “prijetnje genocidom”.

Nakon referenduma, na kojem je izglasana nezavisnost BiH, Milošević je naredio formiranje srpske vojske, koja je preuzela oružje nekadašnje JNA.

– Novu vojsku je podupro paravojnim jedinicama iz Srbije. Milošević će finansirati i kontrolirati srpske borce u Bosni dok će njegove otiske prstiju držati nevidljivim. Njegov plan bio je stvoriti koridor preko sjeverne Bosne koji bi povezao srpski dio Hrvatske sa Srbijom, i pretvorio je dolinu rijeke Drine duž granice BiH i Srbije u tampon zonu. Obje regije imale su muslimanske većine koje je trebalo eliminirati – piše Packer.

Etničko čišćenje je, dodaje, počelo u aprilu masakrima u Bijeljini i Zvorniku. Srpske snage su postavile barikade oko Sarajeva, a 5. aprila se 100.000 građana okupilo na maršu za multietničko Sarajevo. Podsjeća i na ubistvo Suade Dilberović te da je narednog dana Evropska zajednica priznala nezavisnost BiH, a zatim je isto uradio i SAD. JNA je zauzela aerodrom, a u roku od nekoliko dana je srpska teška artiljerija bila raspoređena na brdima iznad Sarajeva. Opsada je počela. Do ljeta su srpske snage okupirale oko 70 posto teritorija BiH, kojeg su nazvali Republika Srpska, a čiji je predsjednik bio Radovan Karadžić. Sjedinjene Države su sjedile skrštenih ruku. Nisu, pojašnjavao je tadašnji državni sekretar James Baker, imali svog favorita u tom sukobu.

– Bosna nije bila problem Amerike. Bila je to stara krvna osveta na drugom kontinentu. “Ovo je vrijeme Evrope, a ne Amerikanaca”, izjavio je diplomat iz Luksemburga. Ali Evropa je razgovarala i razgovarala dok je noć padala na Bosnu. Jedina nada je bio novi američki predsjednik – piše Packer.

Kao predsjednički kandidat, Bill Clinton je zagovarao snažnu akciju u BiH. Kao predsjednik, dodaje Packer, nije mogao odlučiti šta da radi. U međuvremenu je opsada Sarajeva ušla u drugu godinu, a civili su ginuli. Izbio je i sukob između Bošnjaka i Hrvata, a Hrvati su “slijedili Srbe u etničkom čišćenju i osnivanju koncentracionih logora”.

Clintonu je njegova supruga Hillary poklonila knjigu “Balkanski duhovi” autora Roberta D. Kaplana, kojom je ova regija prikazana kao zemlja natopljena krvlju starih plemenskih sukoba, u kojoj su se ljudi oduvijek borili jedni protiv drugih. Kaplan je proputovao Balkan čitajući djelo Rebecce West “Crno jagnje i sivi soko”, knjigu za koju Packer kaže da odiše jakom prosrpskom i antimulimanskom pristrasnošću.

– Putopis na temelju putopisa je došao u ruke mladog predsjednika i on se predomilio o Bosni. Vanjska politika nema smisla – piše Packer.

Vijetnam je proganjao Clintona, koji je demonstrirao protiv rata i izbjegavao služenje u vojsci. Proganjala ga je i Somalija, nakon što je 19 američkih vojnika ubijeno u oktobru 1993. godine.

– Ako bi Amerika odlučila upotrijebiti silu u Bosni, ljudi bi umrli daleko van kontrole kreatora politike. Ali ljudi su već umirali dok je Amerika stajala i gledala na CNN-u. Lekcije Vijetnama bile su složene i možda pogrešne za Bosnu. Možda bi, baš kao što je ulazak u Vijetnam bio bitna greška Hladnog rata, ostati van Bosne bila velika greška u periodu nakon Hladnog rata. To je bilo viđenje novinara u Sarajevu. Njihove priče i slike nosile su suprotnu poruku od vijetnamskog izvještavanja. Bosna je stajala na čelu Vijetnama. Možda bi pokolj u malom udaljenom mjestu mogao zapravo naštetiti američkim interesima. Možda su Sjedinjene Države morale naučiti koristiti silu na ograničen način i obnoviti porušene zemlje. Možda je to bilo pragmatično – navodi se u tekstu.

Iskustva iz Vijetnama nisu bacala sjenu na Holbrookea. Dvadeset i četiri sata u Sarajevu ga je učinilo imunim na neodlučnost njegovih bivših kolega. Vijetnam mu je dao osjećaj za stvarnost drugih zemalja, ljudi uhvaćenih u tragedije historije.

– Mora se angažirati u Evropi. Potreba i želja za američkim angažmanom – napisao je na komadiću papira.

Na ljeto 1994. godine, Bill Clinton i Warren Christopher su Holbrookea imenovali za pomoćnika državnog sekretara te su mu dali zadatak da pokuša zaustaviti balkansku katastrofu. Po treći put u posljednjih 25 mjeseci je krenuo za Sarajevo, ali ovaj put u drugačijoj ulozi. Smatrao je da je vojni pritisak na Srbe korektan postupak.

– Oni su agresori, a njihovi iredentistički ciljevi ugrožavaju cijelu regiju. Ali nisam siguran da američka javnost ili njeno vodstvo imaju volju za to, Britanci i Francuzi se jasno protive i kažu da će se povući iz mirovnih operacija kako bi zaštitili svoje vojnike, a rizici su ogromni – napisao je Holbrooke.

Vjerovao je da je embargo na oružje nemoralan te bi se trebao povuči kako bi se Bošnjaci mogli braniti. Zbog politike velikih sila mu je, tvrdi, bila muka.

Packer piše da je do 1995. godine hrvatska vojska postala najjača vojna sila u regiji te da je Milošević znao da se bliži kraj. Umjesto stvaranja “velike Srbije”, cilj mu je postao očuvanje vlastite snage skidanjem sankcija kroz mirovni sporazum. Posvađao se sa Karadžićem i Mladićem, koji su pokušavali zauzeti što više teritorija prije nego što protivničke snage preokrenu rat u svoju korist. Dogodio se zatim genocid u Srebrenici, a “hrvatsko-muslimanska” ofanziva je napredovala na sjeveru BiH.

– U augustu, upravo kad se Holbrooke spremao napustiti posao, Clintonova je administracija konačno odlučila iskoristiti američku diplomatiju i podršku NATO-ovih aviona za okončanje rata. Holbrooke je poslan na Balkan kako bi pokušao dogovoriti mirovni sporazum između tri zaraćene vođe – piše Packer.

Okviri za budući mirovni sporazum su se počeli stvarati u Beogradu, gdje je utvrđena zajednička delegacija Jugoslavije i Republike Srpske za buduće pregovore. Tri člana bi bila iz Beograda, a tri sa Pala. Predvodio bi ih upravo Milošević.

Milošević je zapalio veliku kubansku cigaru. Holbrooke ga je krenuo upitati: “Kako znaš da će tvoji prijatelji s Pala…”

– Oni nisu moji prijatelji – odgovorio je Milošević te dodao:

– Strašno je samo biti s njima u istoj sobi tako dugo. Oni su go***.

Razgovor je trajao osam sati, a Milošević je neprestano pio i pušio kubanske cigare. Holbrooke je u jednom trenutku pozvao prijatelja Leslieja Gelba.

– Hej, čovječe. Ovdje sam u Slobinom uredu. Rekao sam mu da voliš kubanske cigare i pitao sam ga da li bi ti dao neke. Rekao je da će ti poslati kutiju, ali ja mu ne bih vjerovao, jer on stalno laže. Zar ne lažeš sve vrijeme, Slobo – kazao je Holbrooke.

Naredni sastanci su protekli uz veliku pažnju medija, a napetost i neprospavani sati sa gospodarima rata na Balkanu su mu davali energiju. Sredinom septembra, nakon što su prve NATO bombe pale na srpske položaje, Holbrooke je primorao Karadžića i Mladića na prekid opsade Sarajeva. Reakcija građana, koji su mu mahali dok je izlazio iz zgrade Predsjedništva, dovela ga je do suza.

– Holbrooke se rijetko osvrtao, ali u nadolazećim godinama žalio je zbog dvije stvari. Do jeseni 1995. godine sve su strane znale da će se mirovnim sporazumom stvoriti država sa dva približno jednaka entiteta. Holbrookeova prva žal bila je pritisak na Bošnjake da prihvate ime Republika Srpska. Izetbegović je rekao da je to kao “nacističko ime” za srpski entitet. Republika Srpska postala je prokletstvo koje su pregovarači okačili oko vrata Bosne. Drugi žal bio je prisiljavanje hrvatske i bosanske vojske da se zaustave prije Banje Luke i prihvate prekid vatre početkom oktobra – piše Packer.

Omjer kontroliranog teritorija od 70:30 u korist Srba se promijenio pa su bosansko-hrvatske snage počele kontrolirati više od 50 posto teritorija. Prekid vatre je okončao sukobe, ali su otvorena nova pitanja, poput načina na koji bi BiH mogla funkcionirati kao država. To se trebalo riješiti na mirovnoj konferenciji zakazanoj za nekoliko sedmica. Nakon što je dva mjeseca šetao među balkanskim čelnicima, Holbrooke nije smatrao da su šanse za uspjeh dobre.

– Što bi bilo da je dopustio da Banja Luka padne? To bi bio kraj Republike Srpske. Bosna bi danas bila multietnička država, neuredna, ali cjelovita. Rat bi imao pobjednika. I ne bi bilo Dejtona – navodi se u tekstu.

Holbrooke nije želio da se mirovna konferencija održi u Parizu ili Ženevi. Ti bi gradovi, smatrao je, zaveli diplomate. Želio je da SAD budu domaćini konferencije i to u vojnoj bazi, bez ometanja ili iskušenja. Nekima se ta ideja nije svidjela. Nosila je previše rizika za SAD, a stvarale su i pritisak na predsjednika neposredno prije izborne godine.

Izabrao je vojnu bazu Wright-Patterson u blizini Dejtona. Delegacije su stigle 31. oktobra, a Holbrooke je bio prvi na crvenom tepihu kako bi ih dočekao. Smješteni su u objekte sa uskim hodnicima i skučenim sobama te pokvarenim namještajem.

– U historiji međunarodne diplomatije ništa nije bilo manje elegantno od Wright-Pattersona – konstatira Packer.

Holbrooke, iscrpljen dugim pregovorima koje je vodio u Evropi, je Evropljane zadužio za “manje igrače”, a njihove duge proceduralne rasprave dovodile su ga do ludila. Nije bilo fiksnog datuma okončanja pregovora, iako nije mislio da bi igra mogla trajati duže od dvije sedmice. Došao je bez rasporeda ili scenarija. To je bio “improvizirani pozorišni komad koji bi se mogao ugasiti u bilo kojem trenutku”.

Hrvatski predsjednik Tuđman došao je u Dejton kao “pobjednik balkanskih ratova”. Čitava njegova zemlja sada je, navodi se u tekstu, etnički očišćena, osim istočne Slavonije, gdje je rat i počeo. Istočna Slavonija bila je sve što je Tuđman htio iz Dejtona. On bi se za nju vratio u rat ako je bilo potrebno. Milošević je, dodaje se, želio mir u Dejtonu.

– Želio je da mu Amerikanci pomognu da ga izvuku iz onoga što je počeo prije mnogo godina – piše Packer.

Javnost u SAD-u je Miloševića dočekala kao zločinca, a on je želio ukidanje sankcija. Holbrooke ih je pokušao suspendirati prije početka pregovora kao poticaj, ali su tu namjeru blokirali Anthony Lake i Madeleine Albright. Milošević je napustio Beograd strahujući da bi se, dok je on odsutan, mogao dogoditi državni udar. Karadžić i Mladić nisu bili u Dejtonu jer bi kao ratni zločinci bili uhapšeni na američkom tlu.

Izetbegović je, pojašnjava Packer, mrzio pregovore jer bi svaka njegova odluka mogla ili vratiti narod u rat ili ratificirati srpske zločine. Za Harisa Silajdžića i Muhameda Šaćirbegovića piše da su se međusobno mrzili te da su se borili za svoju političku budućnost. Bošnjaci su, ističe, željeli nepodijeljeno Sarajevo, ali su željeli i Srebrenicu te da se ratni zločinci procesuiraju u Hagu.

Tri strane su bile tako neprijateljski raspoložene da nakon prvog dana konferencije nisu ponovo održavale formalne sastanke sve do posljednjeg dana. Prve noći, Holbrooke je odveo Miloševića u “Packy's”, sportski bar u hotelu Hope. Haris Silajdžić i jedan američki diplomata sjedili su za stolom pored. Silajdžić je, opisuje autor, bio 50-godišnji sarajevski akademik sa modernom vizijom multietničke Bosne, ali bio je ćudljiv, sa tvrdokornim stavovima. Holbrooke, koji je uvijek bio formalan u odnosu s Izetbegovićem, mogao se nositi sa Silajdžićem kao ravnopravnim. Budući da je Izetbegović bio nevoljni pregovarač, Holbrooke je znao da će Dejton doći do toga da ovaj dvojac, Silajdžić i Milošević, razgovaraju.

Ali kod “Packy'sa” su se ignorirali, jedva se rukujući. Milošević je bio u nemilosti zbog sankcija. Rekao je Holbrookeu da je cijeli njegov pristup pregovorima glup. “Vi ne razumijete Balkan”, kazao mu je.

– Siguran sam da ne razumijem, gospodine predsjedniče, ali mi smo ovdje da se pomirimo i nadam se da ćete nam pomoći – odgovorio mu je Holbrooke.

Simbol rata, opisuje autor teksta, bilo je Sarajevo.

– Bosanski Srbi su htjeli podijeliti najizmješaniji jugoslavenski grad u etničke okruge, poput Hladnog rata u Berlinu ili istočnog i zapadnog Jeruzalema. Karadžić je čak predložio zid. Muslimani su ga željeli kao nepodijeljeni glavni grad Bosne, na teritoriju FBiH. Holbrooke je tvrdio da krajem 20. stoljeća u Sarajevu ne može biti drugi Berlinski zid. Amerikanci su predložili treći, federalni model, kao što je Distrikt Columbia. Rasprave su se odvijale u krugovima – prepričava Packer.

U subotu, 18. novembra, Holbrooke je prošetao parkingom sa Miloševićem i zaprijetio mu je da će sve zaustaviti. Razgovori su trajali gotovo tri sedmice.

-Sarajevo mora biti riješeno u Dejtonu – rekao mu je.

Milošević se nasmijao i rekao: “Danas neću jesti dok ne riješimo Sarajevo”.

Malo kasnije, Milošević je došao u Holbrookeov apartman.

– Uredu, uredu. Dođavola sa vašim distrikt modelom. Prekompliciran je. Neće proći. Ja ću riješiti Sarajevo – kazao je Milošević.

Holbrooke je bio zapanjen. Milošević se namjeravao odreći glavnog grada BiH. Toliko je prezirao bosanske Srbe. Rekao je Holbrookeu da bosanskim Srbima u svojoj delegaciji nekaže ni riječ. Milošević ih je potpuno isključio, odbijajući im pokazati ijednu kartu.

– Vi zaslužujete Sarajevo jer ste iskopali tunel i ulazili ste i izlazili kao lisice. Borili ste se za to, a one su vas kukavice ubijale sa brda – rekao je Milošević Silajdžiću.

Nedjelja je svanula. Uprkos Sarajevu, niko nije vjerovao da ima vremena i volje da se sve riješi i pojavio se osjećaj neizbježnog neuspjeha. Holbrooke, koji je prolazio kroz cikluse kolapsa i oporavaka, rekao je Amerikancima da spakiraju torbe i odnesu ih na parking, kako bi ih ostale delegacije vidjele. Bio je to blef, ali je propao. Do večeri su se već vratili u sobe.

Američki diplomata John Menzies sastavio je nekoliko grafika na ploči kako bi pokazao Bosancima sve što su do sada stekli u Dejtonu. Holbrooke je dopustio Bosancima da ih zadrže, a kada je Milošević u nedjelju poslijepodne došao da razgovara sa Izetbegovićem, između kauča i stola bio je podignut jedan grafikon, a na vrhu je bila vidljiva samo jedna rečenica: “Federacija dobija 58 posto teritorije“. Milošević nije shvatao od koliko je teritorije odustajao, a kad god je pokušao saznati, Holbrooke, koji je imao pristup kompjuteriziranoj vojnoj karti u sigurnoj sobi, nije mu odgovorao.

– Prevario si me! Kako ti mogu vjerovati? – zagalamio je Milošević na Holbrookea.

Milošević je bio spreman odustati od svega zbog dogovora, čak i srpskog groblja u brdima iznad Sarajeva, ali nije odustajao od dogovora koji je Srbima dao 49 posto Bosne, a Amerikanci nisu mogli da mu to zatraže. Tako su Milošević i Silajdžić zurili u karte u maloj konferencijskoj dvorani američke vojarne i raspravljali o raspodjeli sedam posto teritorija. Silajdžić nije popuštao.

– I ti ćeš mi oduzeti hlače – požalio se Milošević, ali je pristao na Silajdžićeve zahtjeve i nastavio tražiti svojih sedam posto.

Dejton se svodio na rezanje dijelova zemlje. U sobi sa kartama su inženjeri pretvarali zračne snimke BiH u 3D projekcije. Kada je Holbrooke doveo Miloševića i njegovog pomoćnika, Momira Bulatovića iz Crne Gore, kako bi pogledali ovo čudo američke tehnologije, iznenada je shvatio da na ekranu jedva ima šta vidjeti. Nema kuća ili sela, samo planine i stijene. On je to ukazao dvojici vođa.

– Tako je, ali to je Bosna – rekao je Bulatović.

Oko 3.30 ujutro Silajdžić je došao na ideju: dati Srbima komad zemlje u zapadnoj Bosni koju su bosanske i hrvatske snage oduzele neposredno prije prekida vatre. Silajdžić je to smatrao bezvrijednim, a Milošević je samo htio doći do 49 posto i odjednom su se rukovali. Bilo je četiri ujutro. Warren Christopher je naručio bocu svog omiljenog kalifornijskog chardonnayja. Svi su nazdravili oko malog kružnog stola.

Tuđman je čvrsto spavao, pa je njegov ministar vanjskih poslova Mate Granić bio pozvan dati hrvatski blagoslov. Izetbegovića su također probudili i došao je u kaputu ispod kojeg je bila pidžama. Izgledao je nezadovoljan. Granić je posmatrao kartu i bjesnio. Sva zemlja koju je Silajdžić dao Srbima pripadala je bosanskim Hrvatima. Tvrdio je da Tuđman to neće prihvatiti i izjurio je van. Milošević i Silajdžić sjedili su u tišini. Mir je trajao nešto više od pola sata.

Izetbegović je gledao u sjeveroistočni ugao karte. Grad Brčko, gdje su se Bosna, Hrvatska i Srbija približavale, bio je u srpskim rukama od etničkog čišćenja 1992. godine. Brčko je zauzimalo prostor između dva dijela srpskog teritorija. Zbog toga su Srbi smatrali Brčko strateški vitalnim. Svaka diplomatska karta je njima dodjeljivala Brčko. Milošević je tražio koridor od deset milja kroz Brčko, dok ga je Silajdžić htio suziti na nivo podvožnjaka od 30 metara ispod željezničkog mosta. Ranije te noći, Izetbegović je pozvao Silajdžića da odmah zatraži Brčko. Premijer je odgovorio da će to prekinuti razgovore. Sada je Izetbegović zurio u Brčko na karti. Silajdžić je Brčko prepustio Srbima. Holbrooke je znao da nešto nije uredu.

– Šta mislite, gospodine predsjedniče? Možemo li sada završiti pregovore – upitao je.

Izetbegović je uvijek dugo odgovarao na teška pitanja.

– Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum – rekao je tiho na engleskom, što je još glasnije ponovio nakon pitanja Christophera.

Silajdžić je bacio papire na stol i izjurio iz sobe. Ta nedjelja je bila najduži dan u Dejtonu, a završila je bez uspjeha. Narednog dana je došlo do svađe između Izetbegovića i Christophera. Izetbegoviću je dato sat vremena da se predomisli, inače će mirovna konferencija propasti. Taj sat je prošao, a Izetbegović je odgovorio na ultimatum. Tražio je Brčko, ali su Amerikanci to odbili.

– Znajući da će se konferencija ujutro završiti, Izetbegović je otišao u krevet i uživao u snu po prvi put nakon dugo vremena. On ne bi trebao biti bosanski predsjednik koji je pristao na rezultate genocida – piše Packer.

Za Holbrookea je to, s druge strane, bio najgori dan njegove diplomatske karijere. Potrošio je svu svoju izdržljivost, predstava je propala, a dobar dio krivice pada na njega. Odustajao je. Delegacije je zamolio da razmotre sadržaj saopćenja za javnost kojim će najaviti neuspjeh mirovne konferencije. Planirana posjeta predsjednika Clintona je otkazana, a sljedećeg dana, u utorak 21. novembra, svi bi otišli kući. Holbrooke je izgledao razbijeno. Carlu Bildtu, koji je predvodio evropsku delegaciju, je rekao da su čelnici balkanskih zemalja ludi, a Bosanci su ga “razbjesnili više od bilo koga”. Sumnjao je da oni žele da pregovori propadnu kako bi se mogli vratiti borbi i pobijediti u ratu. Milošević je nastavio pokušavati da Dejton ne propadne. Naišao je na Bildta i zamolio ga da nastavi pokušavati da Srbima pripadne 49 posto.

– Daj mi nešto, brda, stijene, močvare, sve može. Više nije važno – kazao je, uvjeravajući zatim Holbrookeovog zamjenika da „pritisnu Bosance“.

U utorak ujutro je padao snijeg. Na parkingu je stajao Milošević, čovjek za kojeg Packer piše da je odgovoran za milione pojedinačnih tragedija u protekle četiri godine na Balkanu. Čekao je da Holbrooke izađe sa sastanka osoblja, na kojem je zahvaljivao svojim američkim kolegama na hrabrim naporima da se okonča rat. Kati Marton, Holbrookeova supruga, ugledala je Miloševića vani u snijegu i odvela ga u Holbrookeovu sobu.

– Uredu, uredu. Ja ću proći posljednju milju za mir – rekao je Milošević Amerikancima.

Pristao je da se status Brčkog riješi međunarodnom arbitražom. Holbrookeu se vratila vjera. Prenio je ponudu Izetbegoviću, Silajdžiću i Šaćirbegoviću.

– To nije pravedan mir, ali mojim ljudima treba mir – odgovorio je Izetbegović nakon duže pauze.

Packer ističe da je Holbrooke uspio okončari rat te da bez njega vjerovatno niko ne bi istupio i pokušao nagovoriti balkanske lidere da sjednu zajedno. Ceremonija potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma je zakazana za naredni mjesec u Parizu. Holbrooke je govorio kako je aktere pregovora slomio upornošću, ali i primoravanjem na ustupke na koje nisu bili spremni prijetnjama upotrebom sile.

Za postojanje Republike Srpske autor teksta ne krivi Holbrookea. Bilo je, smatra, prekasno da se nešto više uradi. Onda kada je Holbrooke pozivao na intervenciju, 1992. i 1993. godine, se nešto moglo uraditi.

– Ali do 1995. njegov jedini cilj bio je okončanje rata. To je ono što je Bosancima bilo potrebno više od ičega. Izetbegović se osjećao razapetim u Dejtonu, ali kad se vratio u Sarajevo, njegov ga je narod pozravljao jer je donio mir. Za Novu godinu, tri godine nakon što je Holbrooke proveo noć drhteći u hotelu Holiday Inn, Sarajlije su prisustvovale koncertu na otvorenom – piše Packer.

Dejton, ističe, nije donio ništa novo i veliko, ali je riješio problem. Jedno od mjesta na kojima se završilo „američko stoljeće“, smatra autor, bila je Bosna. Od dolaska Trumpa, pojašnjava autor, Bosna nema na koga računati. Evropa je, dodaje, prestala biti plemenita ideja kada su populistički demagozi postavili žičane ograde kako bi spriječili dolazak izbjeglica.

Packer piše kako je posjetio ovu regiju u potrazi za Holbrookeovim duhom. Iznenadilo ga je da u Sarajevu nema ulica, trg ili statua Richarda Holbrookea.

– Ništa nije nazvano po čovjeku koji je najodgovorniji za činjenicu da ljudi piju tursku kafu u baštama u Starom gradu. Kad sam to kazao Aidi, rekla je: “Ne treba mi spomenik Holbrookeu. Ja sam spomenik Holbrookeu. Ja sam pješački spomenik Richarda Holbrookea.“ Holbrooke se još uvijek pamti u Bosni, ali bez mnogo zahvalnosti, jer rat zapravo nije završio – piše Packer.

Navodi primjer Željka Komšića, koji je u oktobru pobijedio u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Podsjeća na činjenicu da vlast u BiH nije formirana te da hrvatski političari optužuju Komšića da ne predstavlja hrvatski narod i da krši njihova prava koja su dobili u Dejtonu.

– Tako hrvatski nacionalisti, koji žele vlastiti entitet, blokiraju formiranje vlasti, što paralizira cijeli ludi sistem međusobno povezanih nadležnosti stvorenih u Dejtonu – pojašnjava autor.

– Pacijent je preživio, ali ostaje deformiran – dodaje, pojašnjavajući kompleksnu dejtonsku strukturu BiH.

Stranci, uključujući i Holbrookea, vidjeli su Dejtonski sporazum kao temelj buduće evolucije države. Očekivali su da će Srbi, Hrvati i Bošnjaci krenuti dalje i početi graditi normalnu zemlju, ako ne za generaciju koja se borila u ratu, onda za sljedeću generaciju Bosanaca. Aneks IV bi ustupio mjesto novom ustavu kojim bi se očistila birokratska plaketa i nastala bi, vjerovao je autor, funkcionalna moderna država jednakih građana. Na kraju bi Bosna zauzela svoje mjesto u Evropskoj uniji i, možda, u NATO-u.

Ništa od toga se nije dogodilo. Bosna je i dalje etnički očišćena. Izbjeglice su se nakon rata trebale vratiti u svoje domove, ali vrlo malo njih je to i uradilo. Aneks IV i dalje je Ustav, a rat se nastavlja mirnim putem.

– Etnička politika proizvodi korupciju koja guši ekonomiju i zaustavlja društvene promjene – dodaje Packer.

Podsjeća na 9. januar, neustavni praznik “dan RS-a”, te da političke konce u svojim rukama ima Milorad Dodik, koji se u godinama nakon Dejtona, kada je novac sa Zapada dolazio u zemlju, predstavljao kao liberal. Međutim, uoči izbora 2006. godine je promijenio pristup i postao je nacionalista.

– U godinama nakon toga Dodik je učvrstio moć i lično bogatstvo kao virtualni nacionalista. Njegov cilj je samostalna država za bosanske Srbe – piše Packer.

Dejtonski sporazum, dodaje, sadrži dva suprotna oblika nacionalizma, jedan etnički i jedan građanski, a prava bitka za BiH se vodi između njih. Podsjeća Packer da su SAD napustile BiH 2006. godine, smatrajući da zemlja ide u pravom smjeru te usmjeravajući pažnju na druge dijelove svijeta, poput Iraka.

– Bosna je postala pitanje četvrtog reda u Washingtonu, općenito potisnuto na nivo zamjenika pomoćnika državnog sekretara. Dodikov govor o secesiji postajao je sve ekstremniji. Dobio je američke sankcije 2016. godine, ali je znao da se ne borimo za principe. Završene su godine pritiskanja bosanskih političara – navodi u tekstu.

Ističe da Srbi vjeruju u pomoć Trumpa, koji bi “trebao biti prijatelj srpskog naroda”. Ako ništa, kazala mu je žena sa kojom je razgovarao na Palama, trebao bi biti naklonjen zbog srpske dadilje koja mu je odgojila djecu. Radi se o Milki Milisavljević, koja je osam godina čuvala Dona Juniora, Erica i Ivanku i koja ih je čak naučila nekoliko riječi srpskog jezika. Trump bi, smatra Packer, mogao “uništiti Bosnu jednim tvitom”.

– EU je u haosu zbog muslimanskih imigranata. Bosna? Loša ideja. Hrvatska i Srbija bi je trebali podijeliti. Jednostavno – pojašnjava potencijalni pristup BiH Kurt Bassuener, stručnjak za Balkan i bivši savjetnik u OHR-u.

Nakon što su se SAD povukle, BiH je postala geopolitički vakuum, kojeg polako ispunjava Rusija. Glavni strateški cilj Rusije je, pojašnjava, zadržati BiH van NATO-a.

– Sada je “američko stoljeće” gotovo, pa čak i Bosna, koja ne bi postojala bez Sjedinjenih Država, izmiče. Možda je uvijek bilo premala i duboko zbrkana da bi bila važna. Možda nikada nije bilo moguće za strance da nešto promijene. Sve što su stranci mogli učiniti bilo je osigurati uvjete u kojim bi Bosanci i sami mogli napraviti promjenu. Ali sada postajemo sve više poput Bosne nego što je Bosna poput nas – piše Packer.

Izvor:  Faktor