Zašto su Dragan Čović i Hrvati uz Dodika miljenici ruske politike u BiH

Nema sumnje da je HDZ-a nastao kao odgovor, prije svih, moćne hrvatske emigracije na ideju nezavisne Hrvatske. Franjo Tuđman se u stvaranju države oslanjao upravo na podršku od hrvatskih emigranata.

Piše Sead Omeragić za Novinsku agenciju Patria

Zapad nikada ne bi dozvolio raspad Jugoslavije da Milošević i Tuđman nisu zajednički krenuli u taj poduhvat. Ali, ni ratne igre ovog dvojca ne bi bile ostvarive da nije bilo podrške od nekih evropskih zemalja, ali i Rusije. Tuđmanova Hrvatska se ekonomski oslanjala na saradnju sa Rusijom, a u Vladu su najčešće ulazili biznismeni koji su imali dobre poslovne veze sa ovom velesilom. Tako je bilo sve donedavno kada je buknula afera Agrokor i kada je ovaj megakoncern navodno spašen kreditima Sberbanka od, čak, milijardu i 200 miliona euraNaravno, takvo zaduženje nije moglo proći bez odobrenja države.

Evropsku uniju i SAD zbunjuju neobične moćne političke, ekonomske i svake druge veze naših susjeda sa Ruskom Federacijom. Rijetki znaju da u tim odnosima ima i neka dublja historijska pozadina? Činjenica je da je ruski politički vrh podržavao prve dogovore Tuđmana i Miloševića u jesen 1990. godine. Nakon rata koji je “prosijao” i krvavo podijelio Srbe i Hrvate u unutar njihove dvije države, Bosna i Hercegovina se našla kao mjesto jedinstva ova dva velikodržavna ideologa. Ruska politika je često i nekritično podržavala politiku Tuđmana i Miloševića prema BiH. Mogli bi to uporediti sa onim kako danas njegova ekselencija ruski ambasador Peter Ivancov nekritički podržava stavove Dragana Čovića i Milorada Dodika. Srbe i Ruse veže davno historijsko prijateljstvo. Veze Rusa i Hrvata su novije, ali jednako čvrste i sežu u neke odnose od prije četrdesetak godina.

Ugledni povjesničar prof. dr. Tvrtko Jakovina otkrio je u arhivu nekadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Josipa Vrhovca dokument iz 1980. o susretu Budimira Lončara, ambasadora Jugoslavije u SAD-u, i Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji dokazuje tvrdnje da je 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća vodeća socijalistička zemlja, Sovjetski Savez, s Leonidom Brežnjevom na čelu, tajno potpomagala hrvatsku političku emigraciju na Zapadu u borbi protiv predsjednika Tita i SFRJ. U ovom dokumentu stoje zapažanja Lončara: “Brzezinski je u problematiku bio dobro upućen. Osobno nespreman na popuštanje Moskvi, potvrdio je da je tačna teza kako ‘aktivnost ekstremne emigracije najviše koristi sovjetskim intencijama'”. Potom Lončar prenosi: “U strogom povjerenju mi Brzezinski kaže kako su otkrili da su sovjetske službe involvirane, čak i financijski, u aktivnosti jugoslavenske ekstremne emigracije. Imaju nepobitne dokaze da sovjetske službe podržavaju i podstiču aktivnost ustaških emigrantskih grupa u Njemačkoj i Austriji. Sada ovo istražuju u SAD-u. Razgovarali su u nekoliko navrata u Savjetu za nacionalnu sigurnost o tome u okviru formiranja odnosa prema Jugoslaviji“…

Hrvatsko revolucionarno bratstvo iz Australije, u jeku ovog prevrata u emigraciji, istaknulo je plakate: “Bolje sovjetska Hrvatska nego američka Jugoslavija”. Dr. Branimir Branko Jelić je do danas ostao jedan od najuglednijih i najmoćnijih hrvatskih političara u emigraciji. Dr. Jelić, predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora (HNO), otvoreno govori kako su Hrvati izdani od politike Zapada, koja ih je klasificirala saradnicima nacizma i fašizma. On tada pravi šokantan zaokret hrvatske emigracije prema Sovjetskoj Rusiji. Prema nekim tvrdnjama dr. Jelić je u jednom pismu generalnom sekretaru CK SSSR-a Leonidu Brežnjevu ponudi jedno ostrvo u Jadranu, (prema saznanjima Krk), te aerodrom Mostar (otvoren 1965.) za vojno prisustvo i instaliranje raketnih sistema, ako bi Hrvatsku oslobodili od režima Josipa Broza. Bio je to dosta rizičan pokušaj novih veza. Jelić je na ovim emigrantskim sastancima držao niz govora u kojima više nema nijednog antikomunističkog ispada. Čak se i ti skupovi nazivaju “plenumima”.

Večernji list, 20. novembra 2011. godine donosi razloge Jelićevog rizika: “Sovjeti nisu jedini tražili prostora u jugoslavenskim sukobima. Aktivirali su se i dijelovi hrvatske emigracije, nekad po svom nahođenju, a nekad po potrebi raznih obavještajnih službi. Dragutin Haramija, predsjednik tadašnje Vlade SR Hrvatske, 2. decembra 1970., šalje pismo Mitji Ribičiču, predsjedniku Savezne vlade, u kojem optužuje obavještajnog operativca Đuru Pintarića iz jugoslavenske vojne misije u Berlinu kako širi insinuacije da je hrvatsko vođstvo u dosluhu s emigrantskim liderom dr. Brankom Jelićem, koji je navodno uspostavio kontakte s Moskvom. U perspektivi ovih ‘kontakata’ bila bi neovisna Hrvatska, pod komunističkom upravom, od Trsta do Drine, unutar sovjetskog lagera i sa socijalizmom sovjetskog tipa. Zauzvrat, SSSR bi dobio vojne baze u Mostaru i kod Rijeke. Izvor ovih tvrdnji bio je Jelićev pomoćnik Velimir Tomulić, zapravo agent jugoslavenske obavještajne službe.“ Ovo su netačne tvrdnje Večernjeg lista, prema Boži Vukušiću, jer je, kako on piše, Tomulić agent CIA-e, op. a.). Za poznavaoce prilika Tomulić je bio daleko iznad obavještajnog miljea. U nekoliko navrata u medijima je potvrdio saradnju dr. Jelića i Rusa.

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća u maju 2010. godine podsjetio je na te dane: “Ima znakova da je pok. dr. Branko Jelić primao iz Zagreba ne samo povjerljive informacije, već prihvaćao i mnoge sugestije za političke poteze, među ostalim i za svoj novi politički kurs traženja veza s kojom od istočnoeuropskih komunstičkih zemalja i preko nje sa Sovjetskim Savezom. “Express” u jednom tekstu od 2. juna 2015. tvrdi : “Rusija je, inače, ‘70-ih i ‘80-ih godina surađivala i s hrvatskom emigracijom, pa i onom doista ekstremnom. Dr. Branko Jelić kotirao je kao suradnik sovjetskih službi, a Tito se prilično plašio udara Rusa oslonjenih na separatistički raspoložene hrvatske organizacije – tu je vidio veliku opasnost”. Dr. Branko Jelić je ponukan događajima u Hrvatskom proljeću napisao otvoreno pismo Vladimiru Bakariću, tada najmoćnijem hrvatskom političaru, sa nekoliko pitanja. Zadnje u nizu je bilo da li on može “zanijekati da je jedno izaslanstvo hrvatskih komunista otišlo u Sofiju tražiti pomoć od Bugara i da su zajedno s njima otišli u Moskvu tražiti obnavljanje Nezavisne Države Hrvatske? Rasplet je bio stravičan kad su ovi izvještaji o ponudi hrvatske emigracije Moskvi “probili” do jugoslovenskog vrha.

Bilo je to samo godinu i po nakon što su Sovjeti sa 5 hiljada tenkova i oko 300.000 vojnika Varšavskog pakta umarširali u Čehoslovačku i krvavo je pokorili za nekoliko dana. Zapad je bio šokiran i nemoćan. Tito se plašio ruske odlučnosti. Telefonski je razgovarao sa Brežnjevom o tim problemima i sve to dao u javnost: „..Krupne spletke se oko nas pletu… Radi se o tome da mi taj čvor ipak jednog dana presječemo i da odlučno onemogućimo sve te spletke, obaveštajne centre da nam dalje pletu omču oko vrata. Zbog toga vas upozoravam, drugovi i drugarice, da ćemo morati preduzimati izvesne oštrije mere prema nekim ljudima vani… ” Pet dana kasnije, 5. maja 1971., Branko Jelić je u Zapadnom Berlinu jedva preživio atentat, sa više od stotinu rana od nagazne mine postavljene pod pragom svoje ljekarske ordinacije. Dok se oporavljao u bolnici, 7. maja spriječen je još jedan pokušaj da ga se ubije. Ipak, od posljedica ranjavanja Jelić je umro godinu dana kasnije, u maju 1972.

Prije osam godina Portal Hrvatskog kulturnog vijeća potvrdio je “tajne kontakte dr. Branka Jelića sa stanovitim diplomatskim krugovima istočnog komunističkog bloka i njegovo otvoreno približavanje Moskvi preko hrvatske države“. Godinama poslije brojni autori i svjedoci su potvrđivali ovu rusku i hrvatsku emigrantsku vezu. Tomislav Krolo objavio je knjigu “Hrvatski politički emigrant 1941.-1991.”. Piše o stanju u HNO-u nakon smrti Branka Jelića. Opisujući početak djelovanja HNO-a, autor navodi da je Branko Jelić poduzimao inicijativu da razgovara s predstavnicima SSSR-a o uspostavi nezavisne i neutralne Hrvatske… Krolo tvrdi da je ova Jelićeva inicijativa imala odjeka u redovima hrvatske emigracije pa je, po njemu, Velimir Tomulić, glavni i odgovorni urednik lista Hrvatska država, 1971. osnovao Savez komunista Hrvatske u Zapadnoj Njemačkoj te pokrenuo list Socijalistička Hrvatska.”

Bože Vukušić u svojoj knjizi “Tajni rat Udbe“ potvrđuje da je Tomulić sa Tomom Sedlom “osnovao inozemnu sekciju Saveza komunista Hrvatske. Organizacija je pokrenula list ‘Socijalistička Hrvatska’. Taj list je promicao prosovjetski socijalizam , a budući da je Zapad obilato pomagao Jugoslaviju ‘Socijalistička Hrvatska’ je pisala da Hrvati trebaju tražiti pomoć i savezništvo na Istoku, budući da je Moskvi u interesu slabiti Jugoslaviju i uništiti titoizam“, napisao je Vukušić i potvrdio prorusku politiku dr. Jelića: “Prvo veće iznenađenje, a onda zbrku i polemiku, izazvao je u hrvatskom iseljeništvu list ‘Hrvatska država’, kad je dotašnji žestoki antikomunist dr. Branko Jelić objelodanio svoje navodne dodire sa službenim predstavnicima Sovjetkog Saveza, odnosno Varšavskog ugovora”, piše Vukušić. Da li su ove novije mreže razlozi i motivi izuzetno dobrih odnosa Ruske Federacije i Republike Hrvatske, te nedvosmislene podrške za Dragana Čovića i HDZ u BiH?

Sadašnji ruski ambasador vrlo rijetko ili bolje reći nikako ne pokazuje dobru volju prema političkom Sarajevu kao prema Dodiku i Čoviću. Naravno, bilo je i boljih dana u odnosima Ruske Federacije prema BiH. Recimo, za vrijeme predsjedavanja Vijećem sigurnosti UN-a 25. maja 1993. Ruski ambasador je pokrenuo Rezoluciju za osnivanje Tribunala u Hagu (ICTY). Osnivanje suda je podržano jednoglasno, bez glasa protiv i bez suzdržanih članica Vijeća sigurnosti.Kada je Slobodan Milošević dao podršku pučistima protiv predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina, to je žestoko razljutilo Ruse. Odbijanja Vance-Owenova plana, rusku politiku je okrenulo protiv bosanskih Srba. Stavljanje ruskih vojnih jedinica pod američku komandu NATO-a u Bosni i Hercegovini bio je do tada nezamisliv čin u dobrim odnosima dvije velesile. Sve to je prije dvadesetak godina pokazivalo korektan odnos Rusije kao svjetske velesile prema BiH. Danas to, u podržavanju antuiustavnog djelovanja Dodika i Čovića, nažalost, nije slučaj.

radiosarajevo.ba